Na današnji dan 1992. hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.
Priznanje je Hrvatska dočekala u jeku Domovinskog rata, kada je gotovo trećina zemlje bila pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika, a na svoje je, tog 15. Siječnja, međunarodno priznate granice izašla tek nakon šest godina, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja.
Dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, izjavio je te večeri hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u televizijskom obraćanju naciji.
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je slijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija, a već idući dan novonastale države uzajamno su se priznale.
U svom prisjećanju na taj dan veliki dan u hrvatskoj povijesti Darinko Dumbović, gradonačelnik grada Petrinje rekao je: „Mislim da nema čovjeka koji se ne sjeća toga trenutka toga dana i toga mjesta. Bio sam tada u svojoj rodnoj Mošćenici gdje je bila prva linija bojišnice. Veselili smo se, pucali od radosti i sreće i svega onoga što čovjek može imati u sebi kada je kroz svoje osjećaje vidio što znači stvarati državu Hrvatsku, što znači ostati bez svojih bližnjih, bez svojih prijatelja, i svih onih koji su uklesali svoje živote u domovinu Hrvatsku. To spominjemo s velikim pijetetom i sjećanjem. Ispreplelo se tog trenutka mnogo toga u našim glavama, radosti, sjećanja i boli i to je nešto što se ne zaboravlja. Pogotovo svi oni hrvatski branitelji koji su dočekali ovo priznanje. Svima nama koji smo to proživjeli u tim teškim trenucima bila je to točka na „i“ jedne neravnopravne borbe i svega onoga što smo preživjeti ali s jednom satisfakcijom priznanja svih zemalja koje su dale ogroman doprinos onoga što je najvažnije u Domovinskome ratu – da te žrtve nisu uzaludne. Nije baš onako kao što smo sanjali. Došli smo i vratili se u svoj grad. Nismo znali da će proces obnove i povratka tako dugo trajati, očekivali smo puno više, imali smo lijepe snove o Lijepoj našoj i sigurno da što smo dalje išli da su se ti snovi rušili i da su nam dali do znanja da se svi skupa moramo bolje organizirati i da ne trebamo ići nazad jer ako gledaš nazad ne vidiš naprijed. Treba dati puni gas, idemo naprijed, potisnimo ono što je teško i okrenimo se budućnosti. Okrenimo se mladim ljudima, koji su spremni vidjeti svoju budućnost i koji su spremni napraviti projekte za sve nas, i najbitnije za njih, mlade ljude koji su garancija i temelj našega grada. I da oni koji nas gledaju odozgo, koji su svoj život položili za bolju i sretniju Hrvatsku, budu mirni i sretni.“